NAZAD NA SAJT IMPRESUM NOVI BROJ STARI BROJEVI PRETPLATA KONTAKT
 

Početna


Nazad na sadržaj

Mark L. Grinberg
Ada Emet
University of Kansas, Lawrence, Kansas, USA,
Department of Slavic Languages and Literatures
slavic@ku.edu

Problem naučne komunikacije: Zbog čega je otvoreni pristup neophodan
Transatlantska perspektiva


Sažetak
Ovaj članak ima za cilj podizanje svesti o Pokretu otvorenog pristupa i daje primere iz iskustva Univerziteta Kanzas u razvoju i unapređivanju slobodnog i trajnog javnog pristupa naučnoj komunikaciji koja se finansira javnim sredstvima.

Ključne reči: otvoreni pristup, javni univerziteti, politika otvorenog pristupa, Pokret otvorenog pristupa u SAD, digitalna skladišta

Svako ko se bavio istraživačkim radom u prethodnoj deceniji, primetio je radikalnu promenu u pristupu naučnoj literaturi. Dok je pre više od deset godina prva i jedina stanica bila fizička univerzitetska biblioteka, danas naučnici moraju da se oslanjaju kako na štampane publikacije, tako i na elektronske izvore. Nedavno izvršena analiza istraživačke prakse u SAD ispitivala je čime se nastavno osoblje fakulteta koristilo kao početnom tačkom u istražičkom radu, i pronašla da je u 2009. godini više od 75% naučnih radnika započelo svoj rad pomoću nekog od pretraživača, dok su ostali započinjali ili korišćenjem on-line bibliotečkog kataloga, ili samog fonda klasične, fizičke biblioteke. Brojevi samo neznatno variraju u zavisnosti od discipline: naučnici koji se bave prirodnim naukama u 90% slučajeva započinjali su istraživanja pomoću pretraživača, oni koji se bave društvenim naukama u 80% slučajeva, a humanističkim u 70%. Štaviše, analize vršene u 2003. i 2006. godini pokazuju da oslanjanje na fizički bibliotečki fond i njegov katalog opada srazmerno sve većem oslanjanju na pretraživače. Ko bi se opkladio da će se ovaj trend promeniti? Koji univerzitetski naučni radnik (koji želi da se rezultat njegovog naučnog rada čita) želi da bude nevidljiv za pretraživače?

Sasvim je jasno da elektronska forma predstavlja budućnost publikovanja istraživačkih radova u svim oblastima, ali je manje jasno na koji ćemo način dolaziti do njih. Mnogo naučnog materijala se već prenosi u elektronska sredstva, kao časopisi koji se izdaju i u štampanom i u elektronskom obliku, ali većina ovih elektronskih verzija skrivena je iza sigurnosnih zidova zaštićenih lozinkom, dostupna samo studentima i nastavnom osoblju, koji imaju privilegiju da im pristupaju dok uče ili rade na univerzitetu. Neko može reći da je ovo oduvek bilo tako: samo nosioci članske karte mogli su da pozajmljuju knjige u naučnoistraživačkoj biblioteci, mada je, naravno, svako mogao doći do časopisa i knjiga dok su oni tamo bili fizički smešteni. Ali situacija sa elektronskim pristupom je drugačija: izdavači iznajmljuju bibliotekama godišnji pristup časopisima, čiji prethodni brojevi ne postaju vlasništvo biblioteke i nema garancije da će im časopis ostati trajno dostupan. U stvari, kako cena godišnje pretplate neprestano raste – moja ustanova, Univerzitet Kanzas, plaća više od 4 miliona dolara godišnje – otkazivanje periodike postaje sve neizbežnije, što dodatno ograničava pristup naučnim dostignućima. Ovo nije samo pitanje troškova koji se povećavaju sa razvojem naučnih saznanja. Reč je o tome da se odnos sredstava koja biblioteka utroši za knjige i časopise potpuno preokrenuo u toku prethodne tri decenije: od 80% za knjige, prema 20% za časopise u 1986. godini, na 20% prema 80% u 2010. godini. Dok je indeks potrošačkih cena u ovom periodu porastao za 64%, cene naučnih časopisa porasle su za 227%.

Nepravda, ako ne i potpuna izopačenost situacije, postaje jasnija kada se ekonomski lanac događaja sagleda u celini: univerzitetski fondovi sastoje se od školarine koju plaćaju studenti iz javnih izvora prihoda (stipendije za istraživački rad, državne subvencije sakupljene kroz poreze); iz ovih fondova isplaćuju se zarade nastavnog osoblja, obezbeđuju laboratorije i materijali za istraživanja; univerzitetski predavači daju svoje naučnoistraživačke radove, uredničke i recenzentske ekspertize (u najvećem broju slučajeva bez naknade) naučnim časopisima, koji u zamenu te radove objave, a onda ih iznajmljuju univerzitetu, ostvarujući tokom ovog procesa čist profit. Elektronske izdavačke tehnologije srušile su stariji model, u kojem su biblioteke kupovale časopise (i njihovu sadržinu) jednom i zauvek, i kreirale novu situaciju u kojoj je izdavačima omogućeno da iznajmljivanjem sadržine časopisa neograničeno ostvaruju profit. U stvari, univerziteti, i javnost koja ih izdržava, plaćaju dva puta (i više) za istraživački rad: jednom da ga realizuju, a zatim ponovo, kako bi im on postao dostupan. I šta se dešava kada Meri B. Platiporezić, sedeći u Starbak kafeu sa šoljicom kapućina i svojim laptopom, poželi da pročita nešto o najnovijim istraživanjima suptropskih ekosistema ili neeuklidskoj geometriji? Konačno, ona je uredno izmirila sve svoje poreske obaveze, pa je samim tim finansirala i naučnoistraživačke radove. Ako ne pripada univerzitetu, rešenje je jednostavno: većina časopisa prihvatiće njenu kreditnu karticu on-line i za nekoliko desetina dolara ponudiće joj da priviri u jedan od članaka. Meri sada mora ponovo da plati, kako bi dobila pristup naučnom radu koji je u prvom redu upravo ona i finansirala.

Uragan aktivnosti u Kanzasu

Univerzitet Kanzas bio je među prvim univerzitetima u Sjedinjenim Američkim Državama koji su prepoznali apsurdnost ograničavanja pristupa naučnoj komunikaciji, kako za naučne radnike, tako i za širu javnost. Naučna saznanja do kojih se dođe na univerzitetu predstavljaju, na kraju krajeva, javno dobro. Kao odgovor na ovu dilemu, tadašnji prorektor Univerziteta Kanzas, Dejvid Šulenberger, zamislio je 1998. godine nacionalno skladište za on-line izdanja svih istraživačkih radova. Dok taj uzvišeni cilj nije realizovan, prorektor Šulenberger i biblioteka Univerziteta Kanzas pokrenuli su 2005. godine, koristeći softverski paket Dspace, lokalno digitalno spremište Naučni radovi Univerziteta Kanzas (KU ScholarWorks) (https://kuscholarworks.ku.edu), namenjeno sigurnom on-line smeštaju i trajnom čuvanju istraživačkih radova publikovanih od strane Univerziteta Kanzas, kako bi se oni učinili dostupnim svakome, bez novčane naknade, putem Interneta. U 2007. godini, instrumentima za on-line diseminaciju Univerziteta Kanzas dodat je Sistem otvorenog časopisa (Open Journal System), čiji je cilj bio da potpomogne direktno elektronsko publikovanje naučnih časopisa, uz otvoreni pristup, uključujući softver koji olakšava funkcije upućivanja, objavljivanja, arhiviranja i indeksiranja. U godinama koje su usledile, politika koju je pokrenulo nastavno osoblje fakulteta razvila se, podržavajući inicijativu da se svi naučnoistraživački radovi koje su napisali nastavnici Univerziteta Kanzas učine dostupnim javnosti putem digitalnog skladišta. Ovim je Univerzitet Kanzas 2009. godine postao prvi javni univerzitet u SAD koji je ustanovio politiku otvorenog pristupa na celoj teritoriji svog kampusa, uključujući u nju i jedan broj privatnih univerziteta (Jejl, Harvard, Stenford), proces koji je započela mala grupa predavača i bibliotekara unutar sistema fakultetske uprave, a koji je kasnije dovršen radom veće operativne grupe nastavnika, radnika u administraciji i bibliotekara.

Šta da radi istraživač?

Imati politiku je jedno, a primeniti je, nešto sasvim drugo. Naučnoistraživački radnici koji rade na fakultetu su heterogena vrsta. Naučnici koji se bave prirodnim naukama u nekoliko disciplina već su započeli svoja skladišta, kako ona usko vezana za jednu disciplinu, tako i ona šira, u mnogim slučajevima podstaknuti zahtevima za odobravanjem slobodnog pristupa diseminaciji. Za ove naučnike su politika otvorenog pristupa Univerziteta Kanzas i digitalno spremište Naučni radovi Univerziteta Kanzas izlišni. Naučnici koji se bave društvenim i humanističkim naukama, posebno ovi poslednji, ponekad su veoma privrženi knjigama i za njih on-line diseminacija često predstavlja nešto strano, ako ne i potpuno zastrašujuće, iako je ova grupa, prema izveštaju Itake koji smo naveli, u manjini i izgleda da opada. Ima mnogo razloga zašto se prakse razlikuju, ali može se reći da je izlog relevantnog materijala za humaniste mnogo veći nego za naučnike koji se bave prirodnim naukama, jer su prvima na raspolaganju čitavi vekovi materijala, a druge interesuju prvenstveno radovi objavljeni u skorije vreme, recimo u poslednjih pet godina. Humanisti se bave ne samo sadržajem teksta, već i njegovim kontekstom, pa i samim objektom (određena izdanja, papir i povez, palimpsesti, napomene na marginama, autori savremenici, itd). Iako je moguće navesti još razloga, izvestan stepen utehe za humaniste leži u činjenici da štampani izvori i fizičke biblioteke neće nikuda otići u dogledno vreme.

Možda upravo objedinjavanje svih disciplina predstavlja strukturalni interes pri prelasku sa papira na otvorenu, on-line diseminaciju. Među centralnim pitanjima kojima bi se trebalo pozabaviti nalazi se i opšte neznanje o prirodi autorskih prava koje vlada među naučnoistraživačkim radnicima svih vrsta. Sa sigurnošću bi se mogli opkladiti da većina istraživača smatra kako je u obavezi da prenese autorska prava na svog izdavača. U stvari, autori poseduju ono što su napisali i mogu, i trebalo bi, da zadrže svoja autorska prava, odobravajući samo prava, ili još bolje, dozvolu da se njihov rad objavi u određenom časopisu. Izdavačima nisu potrebna sva autorska prava koja su vezana za jedan rad kako bi ga objavili. Autorska prava su sačinjena od pregršti prava koja se, na primer, mogu podeliti između autora i izdavača. Analogno tome, naučni radnici koji su zaposleni na fakultetu i čije plate obezbeđuje univerzitet, su moralno, ako ne i zakonski, obavezni da dopuste objavljivanje svojih radova u skladištima sa otvorenim pristupom, kao što je digitalno spremište Naučni radovi Univerziteta Kanzas. Ipak, većina njih bezbrižno prepušta svoja prava izdavačima, u velikoj meri zato što se tako oduvek radilo, ali još i više zato što izdavački ugovori nisu štivo interesantno za čitanje. Njihovo potpisivanje predstavlja finalni korak pred publikovanje, a u svetu u kojem vlada zakon "publikuj-ili-propadaš", nagon za opstankom obično prevlada. Problem je posebno izražen među osobljem koje nema stalno mesto na fakultetu, i koje se s pravom pribojava da se suprotstavi politici svog izdavača, jer bi odbijanje rada moglo da oslabi šanse za stalno postavljenje. Dok se ovaj obrazac ne promeni u prilog prava univerzitetskih i fakultetskih naučnih radnika na razumna i pristupačna sredstva efikasne naučne komunikacije, odgovor leži u njihovom upoznavanju sa svojim pravima. Važna alatka za savremenog naučnog radnika je Web sajt Sherpa/Romeo (http://www.sherpa.ac.uk/romeo), koji arhivira poznate politike autorskih prava raznih izdavača. Izdavačke politike većine glavnih časopisa arhivirane su na ovom sajtu, tako da istraživač tu može da pronađe časopis koji istovremeno odgovara njegovim potrebama za diseminacijom, ali i omogućava zadržavanje autorskih prava. Fakultetski naučnoistraživački radnici sa stalnim postavljenjem mogli bi da iskoriste svoju donekle jaču poziciju i zahtevaju modifikaciju ugovora o publikovanju, kojom bi zadržali autorska prava, što bi im omogućilo da ustupe recenziranu, uređenu, finalno paginiranu PDF verziju digitalnom spremištu svoje institucije.

Izdavaštvo sa one strane bare

Do sada smo razmatrali kretanja u oblasti otvorenog pristupa u uslovima specifičnim za Sjedinjene Američke Države i Zapadnu Evropu, gde odnos između privatnih izdavača i javnih univerziteta ima dugu tradiciju. Otvoreni pristup mogao bi lako da prođe u manjim zemljama u kojima ovaj odnos nije strogo utvrđen deo kulture, već se, naprotiv, i naučnoistraživački rad i izdavači nalaze u domenu državne uprave. U ovakvim slučajevima naučna zajednica cele države može brzo da pređe na otvoreni pristup jer nema sukoba interesa: naučnoistraživački rad finansiran javnim sredstvima smatra se javnim dobrom, i kao takav, dostupan je bez novčane naknade svakome kome je dostupna odgovarajuća infrastruktura. Po mom ličnom iskustvu, hrvatska naučna zajednica razvila je uzorno on-line skladište po nacrtu nacionalnog skladišta zamišljenog za SAD (i nikad realizovanog), koje smo pomenuli ranije, sa osvrtom na rad Dejvida Šulenbergera. Upućujem na Hrčak: Portal naučnih časopisa Republike Hrvatske (Hrčak: Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske) (http://hrcak.srce.hr), koji danas (1. jul 2010) sadrži više od 200 naslova i blizu 4.000 brojeva naučnih časopisa.

U jednoj od oblasti koje su moja specijalnost, lingvistici slovenačkog jezika, moj saradnik i ko-urednik Marko Snoj i ja, radili smo na prebacivanju našeg časopisa Slovenački jezik / Studije iz lingvistike slovenačkog jezika (Slovenski jezik / Slovene Linguistic Studies), pokrenutog 1997. godine, iz časopisa štampanog na papiru u izdanje koje istovremeno izlazi i na papiru i u otvorenom pristupu, započeto 2009. (Arhivirali smo on-line prethodne brojeve, sa jednom godinom zakašnjenja, od 2006). Ovaj događaj je za nas predstavljao prirodan sled stvari, a kako je motiv profita bio isključen od samog početka, oba naša izdavača, Centar za naučna istraživanja Slovenačke akademije nauka i umetnosti i Centar za humanističke nauke na Univerzitetu Kanzas, složila su se bez mnogo buke sa našim zahtevom za istovremenim on-line objavljivanjem. U radu smo koristili postojeću infrastrukturu Naučnih radova Univerziteta Kanzas za deponovanje finalno uređenih i paginiranih PDF verzija članaka i razvili sopstveni portal koji je upućivao nazad na njih (http://www2.ku.edu/~slavic/sj-sls). Sa uredničke strane, ništa se nije promenilo u našem načinu rada: od početka smo dopustili autorima da zadrže svoja autorska prava i od njih tražili samo dozvolu da publikujemo njihove radove. Najvažnijim smatramo održavanje visokih uređivačkih standarda, kroz recenzije članaka od strane odgovarajućih eksperata za različite podoblasti, koje pokrivaju naši autori. Jedini zahtev koji postavljamo svojim autorima je da njihovi radovi nisu ranije objavljivani. Delimično nenamerna, ali svakako pozitivna, posledica našeg on-line publikovanja bila je veća vidljivost ne samo u našoj oblasti, već i širom sveta. Pretraživači kao što je Google Scholar registruju naše članke, stavljajući ih neposredno na uvid naučnicima koji vrše pretragu po odgovarajućim ključnim rečima. Statistika korišćenja Naučnih radova Univerziteta Kanzas prati broj poseta i preuzimanja članaka po zemljama, tako da možemo veoma lako da vidimo gde nas čitaju. Naš on-line pristup je daleko bolji nego čitava pregršt pretplata na papirna izdanja koja obezbeđuju (uglavnom evropske) biblioteke. Iako nemamo načina da sistematski prikupljamo informacije, postoje zanimljivi pokazatelji da se naši radovi citiraju i van okvira slavističke zajednice. Još jedno iznenađenje bilo je to što je u knjizi Pola Kaberlija, koja se bavi slovenskom lingvistikom, a koju je 2006. u svojoj prestižnoj "zelenoj seriji" izdao Cambridge University Press, naš časopis priznat za autoritativan časopis u oblasti lingvistike slovenačkog jezika.

Naše iskustvo je ovde izneto ne da bismo sami sebe hvalili (mada se, naravno, ponosimo svojim dostignućima), već da ukaže na to da otvoreni pristup, kao model diseminacije, postavlja standard za blagovremenost i vidljivost u naučnom istraživanju sa kojim će ostali, sporiji i zatvoreni modeli diseminacije, morati da se nadmeću. Otvoreni pristup će neizbežno postati imperativ i zlatni standard u naučnom publikovanju. Promenom modela, napredak nauke koji se ostvaruje zajedničkim sredstvima biće vraćen na mesto koje mu, kao javnom dobru, i pripada, da ga svi koriste bez ikakvih prepreka.

* Mark L. Grinberg (Marc L. Greenberg) je profesor i šef katedre Odseka za slovenske jezike i književnosti na Univerzitetu Kanzas, Lorens, Kanzas, SAD, a Ada Emet (Ada Emmett) bibliotekar za naučnu komunikaciju na ovom univerzitetu


The Scholarly Communication Problem: Why Open Access is Necessary
A Transatlantic Perspective

Abstract
The article aims to raise awareness of the Open Access movement and gives examples from the experience of the University of Kansas in fostering and advancing free and permanent public access to publicly funded scholarly communication.

Key words: open access, public universities, open access policy, Open Access movement in the United States of America, digital repositories

Prevela s engleskog jezika Biljana Živanović