Dr. sc. Jadranka Lasić-Lazić
jlazic@ffzg.hr

Dr. sc. Mihaela Banek Zorica
mbanek@ffzg.hr

Dr. sc. Sonja Špiranec
sspiran@ffzg.hr
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet, Odsjek za informacijske znanosti

Školovanje bibliotekara u Hrvatskoj: strukturne i sadržajne odrednice

Sažetak
Obrazovanje knjižničara glavni je čimbenik koji utječe na status i prepoznatljivost bibliotekarske struke, njen imidž, profesionalnu vjerodostojnost i ugled. No, obrazovanje knjižničara oduvijek je bilo praćeno različitim motrištima koja su vodila potpuno suprotnim pristupima i potaklo dileme koje do danas nisu jednoznačno razriješene, poput dileme između generalizacije i specijalizacije (usmjerenost na vrstu institucije ili sadržajno područje djelovanja), dileme između prakse i teorije, dileme u odabiru same terminologije i smještaja u šire područje (knjižničarstvo, informacijske znanosti, knjižničari ili informacijski stručnjaci), pa sve do pitanja je li uopće potrebno obrazovanje bibliotekara na akademskoj razini. U radu se stoga analiziraju strukturne i sadržajne odrednice studija bibliotekarstva u Hrvatskoj s naglaskom na programe studija informacijskih znanosti Filozofskoga fakulteta (posebno bibliotekarstva) u Zagrebu, te prikazuje razvoj i koncept ishoda učenja i kompetencija u programima. Autori smatraju da ovakav pristup oblikovanju programa osigurava dvojaku prednost: s jedne strane pridonosi zapošljivosti studenata i uvećava njihovu konkurentnost na tržištu rada uz istovremeno jačanje statusa i ugleda struke.

Ključne riječi: obrazovanje knjižničara, kurikulum, Bolonjski proces, ishodi učenja, kompetencije

1. Društvene promjene i njihov utjecaj na knjižnice

Promjene u društvu uvjetovane napretkom tehnologije stvorile su liberalno okruženje koje karakterizira drugačiji odnos prema autorstvu i autorskim pravima, naglašava personalizaciju usluga i stvara prostore, u kojemu informacija dolazi do pojedinca izravno, bez kvalitativnih mehanizama koji bi jamčili njihovu vjerodostojnost ili točnost. U takvom okruženju pojedinac očekuje da informaciji može pristupiti izravno, bešavno i bez mnogo angažmana, te u svojoj potrazi za informacijama sve rjeđe fizički odlazi do mjesta poput knjižnica.

Takvo današnje okruženje, digitalno društvo, sa svojim pitanjima i problemima, služi kao dobra podloga za promišljanje o sadašnjem i budućim pravcima istraživanja i razvojnim tendencijama u području knjižničarstva. Praksa prolazi kroz značajne promjene u smislu novih područja i uloga koje se očekuju od knjižnica i knjižničara. Vidljiva je radikalna transformacija u vrsti obrazovanja koju knjižnice trebaju kao što je, primjerice, tehnološka osposobljenost. S druge strane, pedagoške vještine, kao i sposobnost analize različitih korisničkih potreba i konteksta u kojem se one javljaju značajno su se povećali.

Imajući u vidu navedene promjene, ne iznenađuje što su sve glasnije dvojbe i predviđanja o opstanku knjižnične profesije i samih knjižnica. D. Bawden objedinjuje predviđanja nekoliko autora o budućnosti knjižnica i nudi tri moguća scenarija. Prvi scenarij predviđa zadržavanje trenutne situacije u kojoj knjižnica opstaje uz neznatne promjene. Drugi scenarij uključuje značajnije promjene i predviđa smanjivanje ili čak nestajanje određenih funkcija, ali i proširenje i promjene drugih. Posljednji scenarij, poprilično radikalan, predviđa nestajanje današnjih tipova usluga, te njihovu smjenu i oblikovanje sasvim novog "informacijskog prostora".

Drugi problem pred kojim se bibliotekarstvo nalazi je vidljiva rascijepljenost u odnosu na obrazovanje budućih stručnjaka između akademskog/istraživačkog sektora i prakse, koja u određenom broju slučajeva negira potrebu akademskog obrazovanja knjižničara, uz pokušaje preusmjeravanja obrazovanja knjižičara na same knjižnice kao mjesta koja će najbolje osposobiti buduće stručnjake za rad na određenim poslovima. No, činjenica je kako to samu struku i razvoj znanstvene discipline zapravo vraća na početak i negira nastojanja integriranja bibliotekarstva kao dijela znanstveno-istraživačkog područja. G. Stokić Simončić , raspravljajući o nužnosti akademskog obrazovanja knjižničara i uspostavljanju profesije obrazovanih stručnjaka, ističe kako knjižnice nisu institucije formalnog obrazovanja, te kao takve ne mogu ponuditi adekvatno akademsko obrazovanje knjižničara, niti ponuditi akreditacije u obliku diplome, s određenim brojem ECTS bodova, te skup kompetencija i vještina prepoznatljivog na međunarodnoj razini. Knjižnice nisu obrazovne institucije i ne mogu ponuditi obrazovne programe akreditirane od strane sveučilišta, već su potpora obrazovnom sustavu u obrazovnom procesu i mogu nuditi stručna usavršavanja u skladu s politikom cjeloživotnog obrazovanja. Također, s obzirom na opisane brze promjene u današnjem društvu, potrebno je obrazovati pojedince koji će imati dobru teorijsku podlogu i razumijevanje društvenih, filozofskih i tehnoloških promjena, pomoću kojih će znati lako prepoznati potrebe korisnika, analizirati promjene koje nastupaju, te donijeti odluke o daljnjim aktivnostima. Cilj je obrazovanja oblikovati stručnjake s kompetencijama za cjeloživotno učenje i snalaženje u informacijskom društvu.

Treći problem pred kojim se knjižničarstvo nalazi odnos je s "tradicionalnim" znanstvenim disciplinama. Nolin i Åström , analizirajući probleme u bibliotekarstvu, ističu kako se upravo stoga što je knjižničarstvo proizišlo iz prakse i stoga što su te veze još uvijek vrlo jake, stvara velika ovisnost o struci, što s jedne strane daje snagu području, no ujedno i stvara brojne probleme. Upravo je zbog te ovisnosti došlo do relativno kasnog uključivanja u akademsko okruženje i stvaranja samostalne akademske discipline s uspostavljenim jasnim granicama. No tako kompleksno područje kojemu su u središtu izučavanja podaci, informacije, znanje i informacijske institucije, ima vrlo dispergirano teorijsko-metodološko područje, zapravo bez čvrstih uporišta i granica. Problem fragmentiranosti i heterogenosti područja vidljiv je i kroz raznolikost tema koje je moguće povezati s informacijama i knjižnicama, odnosno specijaliziranim područjima istraživanja objedinjenih pod pojmom bibliotekarstvo. Iako je tradicija istraživanja informacija iz različitih perspektiva prvenstveno vezana uz knjižnice, zbog podatkovne i informacijske revolucije, sve se više disciplina počelo zanimati za informacije kao predmet istraživanja. Jedan je to od razloga stvaranja vrlo zanimljivih oblika suradnje vidljivih u neujednačenosti područja na kojima su se "smjestili" studiji bibliotekarstva. Istraživanje provedeno na europskim studijima pokazalo je šarolikost područja koja nude programe bibliotekarstva. Od 50 europskih studija 35% ih se nalazi na humanističkom i umjetničkom području, 15% unutar društvenih znanosti, 13% na komunikacijama i medijima, 9% na biznisu/menadžmentu, 4% na računalnim znanostima i 24% unutar "ostaloga". Ovi podaci idu u prilog heterogenosti s velikom raznolikošću područja suradnje. Knjižničarstvo možemo percipirati kao disciplinu u transformaciji koja se kreće u nekoliko smjerova u isto vrijeme, ojačavajući i oslabljujući svoje granice. No, nastavkom razvoja knjižničarstva u akademskom okruženju, te jasnim definiranjem jezgre područja, kao i ostvarivanjem suradnje s ostalim disciplinama u graničnim područjima istraživanja, zasigurno će nastaviti jačanje značaja i učvršćivanje pozicije bibliotekarstva kao ravnopravne discipline. Stoga bi vrlo rigidno zatvaranje u krug prakse i eventualno vraćanje obrazovanja na nivo osposobljavanja osoblja u knjižnicama anuliralo dosadašnja nastojanja, te vrlo vjerojatno doveli do preuzimanja područja istraživanja u druge discipline.

2. Obrazovanje knjižničara

U području informacijskih znanosti, američka i britanska sveučilišta uvijek su imala vodeću ulogu. Prva su uspostavila obrazovanje na sveučilišnom nivou osnivajući tzv. Library and information science schools ili Škole knjižnične i informacijske znanosti, koje su od tada bile uzimane kao modeli, te smatrane vodećima u razvoju profesije. Programi informacijskih studija u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji većinom su ponuđeni kao jednogodišnji poslijediplomski studiji, odnosno magistarski stupanj u informacijskim ili knjižnično-informacijskim studijima. Studenti koji se upisuju na ove stupnjeve većinom su zaposleni u informacijskom sektoru i žele steći vještine i stručna znanja pomoću kojih će poboljšati svoj rad i otvoriti nove mogućnosti za ostvarivanje uspješne karijere. Ovo je zapravo njihov jedini stupanj u području informacijskih znanosti. I dok je u Hrvatskoj takva diploma preduvjet za rad u knjižnici (propisano zakonskom regulativom), američke i britanske diplome same po sebi nemaju toliko značenje kao stvarno znanje pojedinca, te vrlo često nisu uvjet za zapošljavanje.

S druge strane, u europskom obrazovnom sustavu javlja se velika neujednačenost certificiranja knjižničara. Tako, Audonson ističe kako danas osoba koja sebe naziva obrazovanim bibliotekarom ne mora uvijek biti obrazovana na istom stupnju. Naime, postoje velike razlike između samih studija knjižničarstva na preddiplomskom i diplomskom nivou, a iako je većina studija smještena na sveučilišnu razinu, svejedno je moguće pronaći primjere organizacije studija na razini visoke škole sa snažnim stručnim usmjerenjem (primjerice u Njemačkoj). Potreba ujednačavanja profesionalnih kompetencija i njihovog vrednovanja na Europskom nivou od presudne je važnosti. Primjerice, prije uvođenja tzv. Bolonjskog sustava i ECTS-a (European Credit Transfer System – Europski sustav prijenosa bodova) stupanj magistra znanosti u području knjižničarstva po definiciji je bio drugi stupanj u području, zbog dužine studiranja i opsega magistarskog rada, te je tako bio sličniji stupnju Magistra filozofije (MPhil) u anglo-američkom obrazovnom sustavu. Novim programima izjednačeni su stupnjevi, te je moguće studirati preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studij u trajanju od tri godine za prvi stupanj, dvije za drugi stupanj i tri za treći stupanj. Uvođenjem Bolonje i usustavljanjem sustava akreditiranja, stvaraju se jasni i prepoznatljivi studiji, te završne titule koji bi trebali olakšati prohodnost i razmjenu u visokoškolskom obrazovanju, ali razumljive titule koje će olakšati zapošljavanje. Možemo zaključiti kako je današnji knjižničar osoba koja posjeduje najmanje preddiplomski, a poželjno je diplomski stupanj iz područja bibliotekarstva ili informacijskih znanosti.

3. Promjene obrazovnog okruženja i njihov utjecaj na obrazovanje informacijskih stručnjaka

Ranije spomenute promjene u društvu utjecale su i na promjene u obrazovnom okruženju na svim razinama; primarnom, sekundarnom i tercijarnom. Prihvaćanjem Bolonjskog procesa i izmjenom studijskih programa ujednačile su se obrazovne mogućnosti na području europskog obrazovnog prostora, te povećala suradnja između strukovnog i visokoškolskog obrazovanja. Uvođenjem ishoda učenja i definiranjem kompetencija studenata nastoji se osigurati kvaliteta obrazovnog procesa, te unapređenje nastavnog plana i programa kroz uravnoteženost teorije i prakse.

Pojmovi "ishodi učenja" (eng. learning outcomes) i "kompetencije" (eng. competencies) ponekad se koriste zamjenski, budući da se ishodi učenja odnose na postignuća učenja iz perspektive studijskih programa, dok se kompetencije odnose na postignuća učenja iz perspektive studenata, koje se razvijaju tijekom procesa učenja. Kompetencije obuhvaćaju znanja, primjenu znanja, stavove i odgovornosti, a dijele se na generičke/opće (zajedničke za sve studije) i stručne/specifične kompetencije. Ishodi učenja predstavljaju znanja, vještine i kompetencije pojedinca, dok se ključne kompetencije (eng. key competencies) odnose na komunikaciju na materinskom jeziku, komunikaciju na stranom jeziku, kompetencije u matematici i prirodnim znanostima, digitalnu kompetenciju, kompetenciju učenja, društvene i građanske kompetencije, smisao za inicijativu i poduzetništvo, te kulturološku senzibilizaciju i izražavanje.

Hrvatska je usvajajući načela i preporuke izražene u Europskom kvalifikacijskom okviru za cjeloživotno učenje (EQF) izradila Hrvatski kvalifikacijski okvir kojim se nastoji ujednačiti nacionalna obrazovna tradicija, potrebe gospodarstva, pojedinca i društva u cjelini s europskim preporukama. Cilj mu je stvaranje sustava u kojemu će ishodi učenja moći biti mjerljivi i usporedivi, čime se osigurava protočnost i međusobni odnosi u obrazovnim institucijama, kako u Hrvatskoj, tako i na međunarodnoj razini.

4. Obrazovanje knjižničara u Hrvatskoj

Obrazovanje u informacijskim znanostima u Hrvatskoj nudi se na sva tri stupnja visokoškolskog obrazovanja, na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini. Studiji su ponuđeni na tri sveučilišta: Sveučilištu u Zagrebu, Sveučilištu u Osijeku i Sveučilištu u Zadru. Nastavljajući se na dosadašnju tradiciju, kao program s najdužom tradicijom u Hrvatskoj, jedino Sveučilište u Zagrebu u svom studijskom programu objedinjuje knjižničare, muzeologe, arhiviste i informatičare, te od ove 2010. godine na poslijediplomskom nivou u svoj program implementira i komunikacijske znanosti.

Odsjek za informacijske znanosti Sveučilišta u Zagrebu izvodi jedan preddiplomski studij i više diplomskih studija. Svi su oni interdisciplinarno postavljeni i omogućuju da se kroz jezgre i izborne predmete (na Odsjeku, Fakultetu i Sveučilištu) mogu razviti svestrani interesi studenata, ali i zadovoljiti stvarne potrebe pojedinih područja. Istovremeno je u njima osigurano prožimanje nastavnih sadržaja, ali i mogućnost izbora i to pomoću niza modula koji studentu osiguravaju specijalizaciju za pojedinu disciplinu u području informacijskih znanosti.

Takvim objedinjavanjem informacijskih stručnjaka u kurikulumu stvorena je jezgra informacijskih znanosti s mogućnostima izbora specifičnih predmeta. Cilj ovako organiziranog studija je obrazovati stručnjake koji će posjedovati vještine i kompetencije za rad u informacijskim institucijama, ali i koji će razumjeti posebnosti i različitosti svakog određenog tipa institucije i njegovog pristupa u obradi informacija.

Odsjek za informacijske znanosti od 2005. godine izvodi studije izrađene prema Bolonjskim preporukama. Preddiplomski studij informacijskih znanosti pruža temeljna znanja i vještine potrebne informacijskim stručnjacima uz mogućnost usmjeravanja, putem izbornih predmeta, prema pojedinoj grani unutar polja informacijskih znanosti. Diplomski studiji arhivistike, bibliotekarstva, informatike (istraživački smjer), informatike (nastavnički smjer), informatologije i muzeologije, omogućavaju daljnju specijalizaciju užeg stručnog područja unutar informacijskih znanosti.

Tijekom 2009. i 2010. godine radilo se na ažuriranju i restrukturiranju postojećih studijskih programa. Novi nastavni plan i program je naslijedio jedinstvo različitih stručnjaka informacijskih znanosti, no promjene su uvedene na organizacijskoj razini. Uz dosadašnju ponudu smjerova, kolegiji su grupirani u module koji studentima nude veću mogućnost kombiniranja kolegija, a odabirom i polaganjem kolegija objedinjenih u module student dobiva i skup kompetencija iskazanih u njegovoj diplomi. Iako su svakom studentu ponuđene preporuke o mogućim i poželjnim kombinacijama modula i kolegija, odgovornost oko izbora ostavljena je samim studentima.

Konkretnije, to znači da su kolegiji iz područja, primjerice, bibliotekarstva organizirani u nekoliko modula: bibliotekarstvo, organizacija znanja, školske knjižnice, knjiga i nakladništvo. Svaki se modul sastoji od nekoliko kolegija. Primjerice, modul Školske knjižnice sastoji se od sljedećih kolegija: Školske knjižnice, Metodika rada školskog knjižničara, Osnove informacijske pismenosti, Digitalne obrazovne knjižnice, Elektronička obrazovna okruženja, Metodička praksa. Studenti mogu, uz module vezane uz bibliotekarstvo, slušati i bilo koji od drugih modula koji se specijaliziraju za određeno područje. Primjerice, odabirom modula Školskog knjižničarstva, studentima se svakako preporuča i upis bibliotekarskog modula, pedagoškog modula i modula medija i komunikologije.

Cilj studijskog programa je osigurati uspješne informacijske stručnjake koji nisu vezani samo uz jednu informacijsku instituciju, već informacijske stručnjake koji će se sa svojim znanjima, vještinama i kompetencijama vrlo lako moći prilagoditi poslovima i zadacima u različitima područjima gdje se javlja upravljanje, obrada i komunikacija informacija.

5. Umjesto zaključka

Smjer kojim su krenule obrazovne politike europskih država nakon lisabonskog sastanka Europskog vijeća 2000. godine obilježen je usmjerenošću na ishode učenja, odnosno kompetencije koje se kroz obrazovni proces usvajaju. Istraživanja provedena pri Odsjeku za informacijske znanosti u Zagrebu u sklopu projekta Organizacija, upravljanje i razmjena znanja u elektroničkom obrazovnom okruženju vezana uz određivanje ishoda učenja i kompetencija, bila su usmjerena na određivanje svrhe i uloge akademske zajednice, te uloge knjižnica i knjižničara u novom informacijskom prostoru u kojem žive i rade studenti, posebno studenti informacijskih znanosti. Rezultati istraživanja ugrađeni su u nove studijske programe koji su opisani u prethodnom poglavlju. Daljnji je tijek istraživanja usmjeren prema detaljnijoj analizi sadržaja predmeta u programima i literaturi na kojoj se bazira poučavanje i rezultati ishoda poučavanja i kompetencija, kao čvrstog uvjeta za vrednovanje novih studijskih programa. Ishodi učenja studenata informacijskih znanosti osmišljeni su na način da se studentima olakša zapošljavanje, odnosno učini ih se konkurentnima na tržištu rada. Ujedno, ovaj pristup pridonosi i održanju i ugledu struke, što je u aktualnom trenutku preispitivanja uloge knjižnica, te opstanka knjižnica i knjižničarske profesije, od presudne važnosti.

LITERATURA

1. Audonson, R. LIS and the creation of a European educational space. EUCLID. http://euclid.hio.no/files/pdf/lisbon-lecture.pdf (preuzeto 23. 8. 2010).
2. Bawden, David. "Sharing Knowledge and Information: Three Views of the Future". U INFuture2009: Digital Resources and Knowledge Sharing. Urednici Hrvoje Stančić, Sanja Seljan, David Bawden, Jadranka Lasić-Lazić. 5-13. Zagreb: Department of Information Sciences, Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, 2009.
3. Borup Larsen, Jeannie. "A survey of library & informaion science schools in Europe". U European Curriculum Reflections on Library and Information Science. Urednici Leif Kajberg i Leif Lørring, 232-241. Copenhagen: The Royal School of Library and Information Science, 2005.
4. European Communities, European Commision. The European Qualification Framework for Lifelong Learning. http://ec.europa.eu/dgs/education_culture/publ/pdf/eqf/broch_en.pdf (preuzeto 2. 9. 2010).
5. Lasić-Lazić, Jadranka, Aida Slavić i Mihaela Banek Zorica. "Razvoj kurikuluma iz predmeta organizacije znanja". U Odabrana poglavlja iz organizacije znanja. Urednik Jadranka Lasić-Lazić, 129-141. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 2004.
6. Nolin, Jan i Frederik Åström. "Turning weakness into strength: strategies for future LIS". Journal of Documentation 1 (2010): 7-27.
7. Organizacija, upravljanje i razmjena znanja u elektroničkom obrazovnom okruženju. http://infoz.ffzg.hr/oizeoo2/hr_sazetak.aspx (preuzeto 2. 9. 2010).
8. Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet. Prijedlog programa studija Odsjeka za informacijske znanosti 2005. http://www.ffzg.hr/programi/dok/informacijske-znanosti_preddiplomski.pdf (preuzeto 23. 8. 2010).
9. Stokić Simončić, Gordana. "Uvodnik". Pančevačko čitalište 16 (2010): 7.
10. Recommendation of the European parliament and of the Council : key competences for lifelong learning. http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:L:2006:394:0010:0018:EN:PDF (preuzeto 2. 9. 2010).
11. Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Hrvatski kvalifikacijski okvir 2009. http://www.vlada.hr (preuzeto 2. 9. 2010).